Za mene, jahanje je sloboda u svom najizvornijem obliku.
Savršena ravnoteža slobode i kontrole. Gdje itekako mogu utjecati na stvari oko mene i imam slobodu da oblikujem iskustvo koje ću imati, ali s druge strane, nikad ne znam kakav izazov će majke priroda (ili konj ;)) baciti pred mene.
Ono što mi se jako sviđa u Geronimu je to što se i škola sama (i instruktor i njegove metode :) ) čitavo vrijeme razvija i napreduje. Svaki događaj služi za učenje nečeg novog, svaka nova situacija rezultira u nekoj novoj ideji, pravilu, boljem načinu na koji svi skupa možemo raditi stvari. To isto tako znači da se može pojaviti neko iritatno pravilo ili metoda, ali bez brige, stalnim napretkom, znate da se takvo pravilo neće dugo održati ;D
Ovo sam pogotovo imala priliku uočiti kad sam ponovo došla u Geronimo nakon tri godine pauze, i skužila da se poprilično toga promijenilo - na primjer, uvedeno je uvodno predavanje utorkom, gdje Damir ispriča sve živo i neživo o konjskoj psihologiji i tehnici jahanja, dok ste prije morali skupljati sate i "loviti" random dijelove ovog znanja.
Isto tako, filmići i snimanje kao "novotarija" je definitivno tehnika kojom se jako puno toga može naučiti - možda nećete vjerovati Damiru kad vam triput kaže da ne znate skakati, ali kad vidite na filmu, nema vam druge nego priznati i razmisliti kako to ispraviti.
Ono što čini Geronimo tako dobrim mjestom za učenje je upravo velika raznolikost: različiti tereni, različiti konji, različite situacije. I nedostatak straha ili nelagode (dobro ajde, nekad malo nelagode :)) pred novim i drugačijim.
Tek kad nas netko stavi u puno različitih situacija i na više različitih konja, možemo naučiti sve nijanse prilagođavanja situaciji, razmišljanja svojom glavom, shvaćanja naučenog na razini iskustva i fizike a ne samo teorije, i shvatiti zašto neke stvari radimo baš tako kako ih radimo.
Sve lekcije dolaze iz praktičnih situacija i svaka tehnika koju učimo ima svoje zašto koje je poteklo iz iskustva.
To isto tako znači da nekad bole ;)))
Ako patiš na strukturu i plan, onda bi u Geronimu mogao\mogla doživjeti dosta stresa. Ali ako si zainteresiran(a) za otkrivanje novog, za nepredvidivo, i iznenađenja, i spreman igrati se životom hehehe, onda ćeš se oduševiti.
Kao što kaže onaj citat, Life begins at the end of your comfort zone.
Pravi primjer toga su preskakanje potoka ili silaženja niz skliske i strme nizbrdice - ako to radiš jednom u životu, naravno da će biti stres. Ako radiš povremeno, onda možda počneš guštati (pogotovo kad počneš osjećati kao da si to svladao, i potpuno ste siguran na konju). A ako to radiš svaki tjedan, onda već postane gušt tražiti novi potok ili nizbrdicu i vidjeti šta novo možete "osvojiti" :)
A naravno, onda ako se par mjeseci ne pojaviš na jahanju.....stres kreće iz početka :D
... Istina, puno puta se treba pokrenuti kad ti se baš i neda, i malo se potrudit (recimo, ustat u rane jutarnje maglovite subotnje sate, i cvokočući zubima se uputiti u šumu. ili, krenuti na konju niz brdo koje vam bas i nije najprivlačnije brdo na svijetu.)
Ali isto tako znači da će vam se dogoditi stvari kao nepredviđeno toplo sunce na poljima usred zime, jahanje za srnama, i potpuni mir osamljenog jahanja po šumi.
Najbolja stvar u Geronimu (sori, Damir ;)) su ipak konji :)
Vjerojatno su upravo konji za mene bili jedno od najvećih iznenađenja - naime, ja sam očekivala pametne plemenite životinje, koje znaju šta rade i imaju nepogrešive instinkte.
A onda je ispalo da oni svakim okom gledaju na drugu stranu, da ne znaju di im je drvo, i da nemaju pojma o biranju najboljeg puta, već da uvijek biraju put najmanjeg otpora :) i da se boje svake gluposti.
Danas mogu reći da su konji divni (iako često blesavi i povremeno ne–baš–logični) – svaki ima svoj karakter, svoj stil, svaki ima nešto čega se boji, i nešto u čemu je najbolji. Svaki vas uči nečemu.
Nevjerojatno je koliko nas različiti konji uče različitim stvarima, zbog čega smatram da je itekakav luksuz isprobati toliko razlcitih konjskih karaktera i stilova. I naravno, to omogućuje da vam nikad ne bude dosadno :)
Jedno od mojih najdražih "sudbinskih" iskustava je bilo kad sam ovog ljeta na svoj "bucket list" (to vam je ona lista stvari koje želite ostvariti prije nego "kick the bucket" iliti otegnete papke) stavila jahanje bez sedla, razmisljajući kako ću nakon što usavršim svoje jahanje u Geronimu morati ili nagovoriti Damira da nam to omogući ili naći neko drugo mjesto gdje ću moći to isprobati.
I nije prošlo niti par mjeseci, a Damir je sam od sebe zabrijao na jahanje bez sedla, krenuo to raditi cijelo vrijeme i učiti sve trikove, a onda i mene "gurnuo" da probam prije nego sam uopće spomenula da bi to htjela.
Čista sudbina, jelda :) i još jedan dokaz da tu nikad ne znate šta očekivati ;)
Geronimo je ipak potpuno drugi svijet - iskustvo jahanja ovdje se pretvara u ugodan odmak od svakodnevnice, od briga i razmisljanja, i odmor za duh (iako ne i za tijelo :D).
Vidimo se u šumi ;)
Mirna
