Slobodna od straha.
Jahanje je adrenalinski sport. To znači da te može biti frka dok jašeš. Ljudi se … kada ih je strah … ukoče. To im je normalna reakcija.
Kada se ukoče ne vladaju više dijelovima svojeg tijela. Nimalo ne pomaže što se konji … koji super kuže govor tijela … kada se jahači ukoče također prepadnu … i ako već ne počnu norit … onda barem odbijaju poslušnost.
Eto … zato ja volim jahanje … a naročito extremna terenska jahanja. Od jahača se traži da pod naletima straha vlada sobom, konjem i situacijom. I da još k tome pazi na sigurnost drugih jahača koji ga okružuju. E da … i bilo bi super kada bi jahač još imao toliko slobodnih kapaciteta da može kamerom … slobodnom rukom … snimati suvisle kadrove. Recimo za vrijeme dok se konjem skliže niz padinu … jer je jučer padala kiša … i sve je blatno i sklisko. Uspješno savladavanje situacija koje vas straše je super način da se osposobite za eventualne strašne situacije u svakodnevnom životu. Cjenkanje na placu (znam da je nekima smiješno, ali znam curu koja ima probleme oko toga), rasprava sa šefom oko veće plaće, govor pred mnoštvom ljudi, snimanje radio i Tv emisija, reklamiranje loše izvedenog posla ili pokvarenog uređaja … sve situacije u kojima ste u pravom ili zamišljenom sukobu sa ljudima.
Lijepo je biti slobodan … slobodan od straha i briga. Neki sad ne znaju o čemu pričam. Slično kao što ne znaš da imaš bubrege … dok te ne zaboli bubrežni kamenac. Biti bez straha je za neke normalno stanje. Tu mislim na bezrazložan … kontraproduktivan strah. Jer onaj koji nikada ne osjeća strah nije hrabar nego lud.
Ali neki … naročito pripadnice ženskog spola znaju o čemu pričam.
Zašto žene više osjećaju strah od muškaraca ? Mislim da je razlog odgoj i drukčiji način funkcioniranja mozga. Bitan je vjerojatno i buling za vrijeme osmogodišnje škole. Dobro se sjećam propalica koji su pali godinu ili dvije, ušli u pubertet i onda kao zreli muškarci maltrali nas još neizrasle i golobrade. Dečki su nekako morali izaći sa tim situacijama na kraj. Cure puno rijeđe … i tako ispada … da je za puno djevojaka i žena … jahanje konja prva prilika da se pokušaju izboriti za neko svoje pravo. Žene su zanimljive. U susretu sa nekim jačim pokušavaju tog nekog maznim ponašanjem, nagradama i sl. natjerat da ih zavoli … jer tada će ih … smatraju … taj netko čuvati, paziti i slušati. To možda i funkcionira sa muškarcima … ali definitivno ne pali kod konja. Na konja se moraš postaviti. Moraš se izboriti za svoje pravo da budeš uz njega i da ga jašeš. Jer konj će proći svaku prepreku ako respektira jahača. Do respekta se nećete izboriti tako da konja hranite mrkvicama. Do respekta ćete se izboriti dosljednim ponašanjem. Nagrađivanjem dobrog i kažnjavanjem lošeg ponašanja. Ajmo to primjeniti u praksi. U praksi postoje 2 vrste konjskog neposluha. Ili sam od sebe hoće projuriti kroz nešto ili ne želi proći kroz neku situaciju, potok ili sl.. Čest problem mnogih jahača ... pogotovo onih koji jašu hot blood konje je da konj sam od sebe eskalira u višu brzinu kretanja. Iz hoda u kas ... ili iz kasa u galop ... ili iz galopa u brzi galop. Recimo da se radi o eskalaciji iz hoda u kas ... iako rješenje je isto za svaki oblik eskalacije. Ono što jahači normalno rade kada konj samoinicijativno počne ubrzavati je da ga naglo zategnu ... pa ... kada konj počne ići hodom ... polako popuštaju uzde. Takvo ponašanje konj ne može shvatiti. Postupak mora biti upravo suprotan. Dok konj samoinicijativno prebacuje u kas jahač mora (trpeći kas) vrlo polako i postepeno zatezati uzde ... dok konj u jednom trenutku više ne može/želi trpiti pritisak žvala ... pa prebaci u nižu brzinu. Prebacivanje u nižu brzinu je trenutak u kojem jahač mora munjevito otpustiti žvalu ... na taj način nagraditi konja za dobro ponašanje. Za problem ne prolaska npr. kroz lokvu ili preko potoka ili sl. postoji metoda tap-dum-tres ... da ju sada posebno ne objašnjavam ... ali da se vratimo na psihu jahača ... Strah izaziva ukočenje ... izaziva ne-disanje ... izaziva paniku. Radi se isključivo o unutarnjem svijetu jahača. Jahač mora zavladati svojom unutrašnjom realnošću. A to se može samo putem disanja. Disanje je ključ mirnog unutarnjeg svemira. Disanje i strah su neraskidivo i plastično vezani. Ako te je strah automatski se ubrza disanje ... ili se prekine disanje. Ako smiriš disanje - smanjuje se strah ... ako često to vježbaš ... izlažući se sve strašnijim situacijama ... pobijediti ćeš strah ... i to ne samo na jahanju ... već i u svakodnevnom životu. Eto ... zato postoje knjige za odgoj djevojčica koje savjetuju roditeljima da svoje curke upišu u škole jahanja ... jer da će to blagotvorno utjecati na razvoj psihe djevojčica.
U borbi sa strahom koristimo sva sredstva. Metode disanja, meditacije i afirmativnih rečenica koje se izgovaraju u alfa stanju … nagrađivanje i samonagrađivanje ... naravno samo ako uspiješ sam sebe natjerati na nešto teško i prijelomno - kupiš sam sebi nešto što si odavno želiš ali si iz bilo kog razloga to nisi priuštio. Deranje iz sveg glasa prvo sam a onda da te i drugi čuju. Mi često puta urlamo dok jašemo .... jer urlati možeš samo opuštenog trbuha ... rjeđe urlamo svi zajedno ... češće pojedinačno ... pa zezamo one koji to ne mogu. Mješane velike grupe jahača sa velikim razlikama u godinama starosti i iskustvu jahača. To naročito pomaže. Prestane te biti strah kad vidiš da klinku od 10g starosti isto nije strah. Jahanje bez sedla. U planu je ... nabavka strunjača za vježbanje padova i skakanja sa konja u pokretu i nabavka trampolina za vježbanje kontrole svoga tijela u zraku. Čim više se oboružaš znanjem i sposobnošću reagiranja u raznim situacijam ... tim te je manje strah. Oni koji su si spremili adute u đep za situacije kada sve ode k vragu jašu opušteno da ne kažem blazirano bez straha. Koje su to situacije kad sve ode k vragu ? Pa recimo ... kad nam konj priušti nešto od svog paranoičnog ponašanja tipa koči-skreće-ubrzava ... jako ... naglo ... i bez upozorenja. IIi kada konj upadne u histerično ponašanje - eskaliranje tipa neću ostati sam ili hoću doma u štalu.
Da bi se uopće upustili u borbu sa strahom morate sami sebe izlagati "strašnim" situacijama barem 2-3 puta tjedno … čim više tim bolje. Vremenom … kada izlaganja strahu postanu sve veća i veća … a ništa se lošega nije dogodilo … osobu prestane biti strah. Vremenom se ljudi oslobode … psećim žargonom ... dignu uši i rep ... i šibaju pogledom ... a za takvo stanje isplati se potruditi. Ne znam da li zbog extremno teških terena kojima mi pod normalno jašemo (upišite damirgeronimo u You Tube da vidite o čemu pričam) ali kod nas često puta dolaze ljudi koji su se odlučili svome strahu i nesigurnosti reći "DOSTA".
:)
